Josip Cvenić Dobitnik je druge nagrade na Pjesničkim susretima 2007 - Priznanje "Duhovno hrašće" dodjeljeno je pjesniku iz Slavonije za zbirku poezije “Volim drugu obalu” Osnovno obilježje poezije Josipa Cvenića je začudnost. Njegova poetska misao kreće se po najrazličitijim područjima stvarnosti i izmaštanih krajolika, a ono što prizove u riječi Cvenić promatra i pjesnički zahvaća iz nekog neobičnog i dosad neotkrivenog kuta. Poezija mu je prekoračivanje ustaljenog viđenja stvari i otiskivanje na drugu obalu novostvorenih svjetova. Josip Cvenić, po nekoj starinskoj definiciji koja još uvijek vrijedi, bio bi prije svega ozbiljan književni poslenik. To će reći da suvislo i odgovorno promišlja svoj zanat, položaj i zadaću pisca u sadašnjosti, a vodi također računa o čitatelju, koji od književnosti traži sadržaj, poticaj, osobno prepoznavanje ili svojevrsnu duhovnu nadgradnju na sedimentu svakodnevnice. Cvenić piše prozu, poeziju, oglede, književnost za djecu, filmske scenarije. Marljiv je, nazočan u kulturi, prevođen i prihvaćen i izvan granica regije. Osim dobre reputacije i solidne recepcije, pokazuje dobrodošlu količinu vitaliteta, ne pateći od zastoja u svojoj stvaralačkoj praksi. Stoga je logično zaključiti da mu pjesnički i prozaistički rudokop krije još mnogo hodnika, u koje ulazi empirijski bogatiji, i s dobro razrađenim rasporedom iskopa, što će rezultirati novim knjigama, čvrste artikulacije i intrigantna sadržaja. U načelu, Cvenić se poglavito oslanja i poziva na stvarnosnu građu, uvjeren da su vlastiti doživljaji dovoljno bogati da ih se pretoči u umjetnički predložak. Od takve je građe sazdana i stihozbirka VOLIM DRUGU OBALU, koju će cijelu natopiti atmosferom urbaniteta i meditativnim trenucima odmora u gustoći (malo)građanskog tjedna i hektičkoj zbrci «općekorisnog» vremena. Rekli bismo: logici usprkos, utilitarizmu u inat, on ipak piše poeziju. Navodi mjesta, događaje i situacije vezane uz grad (Osijek), opservira susjedstvo i otužnu socijalu, ne libi se biografizma, a često uvodi aktere s margine - prolaznike, žene, šetače, studente, lica na propuhu, koji će poslužiti da se zaokruži impresija, sentenca, fenomenološki ili filozofski izvod, alegorija, paradoks - a potonjemu je naš pjesnik osobito sklon. Primjerice:»Žensko tijelo je Brailleovo pismo / muškarac ga pokušava čitati, žena ga razumije». No, da je stvarnost također kimerijska, izmičuća, sklona nadrealističkim iščašenjima, to je Cveniću itekako poznato: uvući će nas u fiktivnu «avanturu» s lutkom u izlogu, posredovati nam svoje hemunge od virtualne stvarnosti s računalna zaslona, koja obezvrjeđuje i prirodu i pjesnički trud, jer čovjek nakon ushitnih trenutaka «nema s kime podijeliti doživljeno». Lijepo je čuti (pročitati) da nekoga još pogađa ljubav, dotiče tuga, zaokuplja istina ili pravda, da premeće u glavi gnoseološku križaljku i kozmogonijski rebus, ili naprosto ima volje protumarati djetinjstvom, mladošću i voljenim zavičajnim kotama, da bi nam iz toga iznjedrio intimni trenutak, neprolazan zapis, dojmljivu metaforu. Kad iza toga zaklopimo korice stihozbirke, dotaknuti laganom sjetom, skloni smo povjerovati lucidnom Czeslawu Miloszu: «Pa ipak, knjige će ostati». Neke od njih, zasigurno, koje smo pomno i sa zadovoljstvom pročitali. Drenovci, 25. svibnja 2007. OBRAZLOŽENJE Odluke o dodjeljivanju druge nagrade, priznanja "Duhovno hrašće" na 18. Pjesničkim susretima „Drenovci 2007," RIJEČI IZ BOGATA RUDOKOPA Kratki književni portret Josipa Cvenića