Slavko Jendričko OBRAZLOŽENJE odluke o dodjeljivanju Povelje Visoka žuta žita na 22. Pjesničkim susretima Drenovci 2011. hrvatskom pjesniku Slavku Jendričku  za sveukupni književni opus i trajni doprinos hrvatskoj književnosti Slavko Jendričko rođen je 1947. godine u Komarevu. Uređivao je biblioteku Književne  omladine – Duhovni poligon u Sisku te časopise Poezija i Riječi. Od 1997. do 2008. bio je  urednikom Kvirinovih pjesničkih susreta u Sisku. Po primarnoj vokaciji je pjesnik, no i vrlo  gorljivi komentator sociokulturnih i političkih aktualija, posebice anomalija. Rezultat potonje  vrste angažmana knjiga je političkih eseja Novčić za Harona, ojavljena 1995. godine. Jedan je   od najproduktivnijih suvremenih hrvatskih pjesnika, koji je do danas objavio šesnaest  pjesničkih zbirki (Nepotpune dimenzije, 1969., Ponoćna kneževina, 1974., Tatari/Kopita,  1980., Naslov, 1983., Crvena planeta, 1985., Proroci, novci, bombe, 1986., Svečanost  glagoljice, 1989. i 1990., Hrvatska sfinga, 1992., To si ti, 1995., Zimska katedrala, 1999.,  Podzemni Orfej, 2001., Kada prah ustaje, 2005., U kući malih pustinja, 2007., Pacifička kiša nad Kupom, 2010., Diktatura ljubavi, 2010., Srijemske zamke, 2011.) i jednu knjigu izabranih  pjesama (Orguljaš na kompjutoru, izabrane pjesme 1969. – 1999.). Uz veliki broj objavljenih  knjiga, Jendričko ima i čitav niz mimoknjigovnih tekstova koje objavljuje u virtualnim  časopisima i na internetskim portalima. Dobitnik je Nagrade Grada Siska za doprinos  unaprjeđenju kulturnog identiteta Grada (2000.) i Plakete sv. Kvirina za ukupan doprinos  suvremenoj hrvatskoj poeziji (2006). Uvrštavan je u antologije, panorame i zbornike.  Kroz više od četrdeset godina poetskoga rada (piše i objavljuje poeziju od kraja 60-ih godina  20. stoljeća sve do danas), Jendričko je iskušavao različite poetičke izraze kojima je zajednički  nemimetičan odnos spram zbilje. Kao i mnogi pjesnici koji počinju objavljivati krajem 60-ih i  početkom 70-ih (Josip Sever, Zvonko Maković, Milorad Stojević, Branimir Bošnjak, Darko  Kolibaš, Luko Paljetak, Branko Maleš, Ivan Rogić Nehajev), i Jendričko se u svojoj poeziji  bavi razgradnjom jezičnoga znaka ali i njegovom zabavnom obnovom, i to u rasponu od  anticipacije takvih poetoloških promjena deskripcijom stanja semantičke iscrpljenosti jezika  krajem 60-ih i tijekom 70-ih, preko demonstriranja potpunoga rasapa jezičnog znaka  uvođenjem neverbalne znakovnosti, posebice geometrijske i likovne, u 80-ima, pa sve do  takve nekoherentne, razbarušene strukturnosti teksta koja reflektira postmodernu situaciju  vremenske i prostorne simultanosti i sveprožimajućeg poliloga svih sociokulturnih fenomena  (filma, glazbe, televizije, video spota, politike itd.).  S obzirom na to, motivsko-tematski svijet Jendričkovih pjesama ide u smjerovima  problemskoga opjevavanja jezika i poetskoga pisanja, svojevrsnog raspoloženog dopisivanja s  književnom tradicijom, koje u implicitnoj varijanti ironizira i kritizira sve oblike unaprijed  zadanoga smisla, a u eksplicitnoj, afirmativnim citatnim postupcima promiče slobode na svim  tekstualnostrukturnim razinama. Dakle, ironizira zadani smisao ali oslobađa i proizvodi  smisao koji se ne daje ničim zadati! Nadalje, poezija Slavka Jendrička aktualizira interes za  izvantekstualnu zbilju koju predočava kao primarno manipuliranu kategoriju, manipuliranu  prije svega tehnologijom i poviješću, čega posljedice reprezentiraju jezično i motivski  inkoherentne poetske strukture i hektični subjekt koji upornim prvoosobnim angažmanom  neprestano nastoji homogenizirati svoj egzistencijski okoliš. Agresija svakovrsnih  sociokulturnih mehanizama, koji destruiraju i samu mogućnost sukladnosti na bilo kojoj razini  pjesmovne strukture, projicira se i kroz agresivnu retoriku spolnosti i svakodnevnih  razgovornih situacija, kao čestu stilsku gestu. Šaroliko i posredovano makrokontekstualno  iskustvo lirskoga subjekta kao subjekta svijeta iz ranijih zbirki, u novijim je Jendričkovim  pjesničkim knjigama motivski fokusiranije, locusno sve uže, geografski određenije (Sisak,   Kupa, Srijem), iskustveno neposrednije i individualiziranije. Takav tijek pomicanja od općega  subjekta-objekta k pojedinačnome subjektu privatnosti, što kulminira u posljednjoj zbirci  Srijemske zamke, upućuje na uspostavu nove subjektnosti koja ipak ne napušta svoju  metarazinu te je, stoga, instrument prikazivanja sučeljavanja teorijske i subjektivne svijesti,  odnosno demonstriranja procesa uključivanja kompletne doživljajne intime u jezik te  prikazivanja strukturnih posljedica uvođenja subjektovog govora intime u pjesnički tekst.       Sveukupni pjesnički opus Slavka Jendrička svjedoči o ozbiljnom i rijetko kontinuiranom  poetskom radu koji kroz dijalog i polemiku s tradicijom i suvremenošću, pomno razrađuje  strategiju međudjelovanja iskustva jezika i iskustva zbilje, odašiljući i estetsku, i metaestetsku  informaciju. Zbog takvoga, visokom kakvoćom dosljednoga, poetološki vitalnog i  vitalističnog pjesničkoga djela, razvijene lirske moderne vedrine u cijelosti, upravo je  Slavko Jendričko Povjerenstvu Susreta nedvojbeni izbor za ovogodišnjeg laureata  Povelje Visoka žuta za sveukupni književni opus i trajni doprinos hrvatskoj književnosti.