Izabela Bagarić

2972 Rukopis ZBIRKA-PROJEKT, koji predstavnički-autorski preuzima Izabela Bagarić, neuobičajen je rukopis jer je doista nastao kao studijska komunikacija kolegica koje u zajedničkom procesu studiranja pristupaju iščitavanju suvremenog hrvatskog pjesništva. Izabela je Bagarić, s njihovim preliminarnim projektnim suglasjem!, svojim kolegicama poslala po jedan početni svoj poetski tekst – stihovni sastavak, a one SU SE uzvratno studijski upisale u te sastavke – i to tako da su ih oblikovale “modlicama” koje su preuzele iz seminarskih studija pojedinih suvremenih hrvatskih pjesnika: Zvonka Makovića, Ivana Goluba, Milorada Stojevića, Ivana Rogića Nehajeva, Tatjane Gromače, Zorice Radaković, Branka Čegeca, Branka Maleša, Sanjina Sorela, Miroslava S. Mađera i drugih. Pred nama je zbirka posebno osjetljivog interteksta i pozitivne komunikacijske igre. Izabeline kolegice: Vlatka Stojanović, Mia Jurić, Tijana Gvozdenović, Marija Radman, Maja Kelava, Santina Kresinger, Tomislava Kesegić, Vanesa Šimić, Natalija Mujan, Ana Brekalo, Ivana Mirošničenko, Sonja Smojver, Sanja Heraković, Žaklina Viljevac, Doroteja Eškutić, Maja Markač, Antonia Rašić, Kristina Krušelj, Ivana Buljubašić, Ranka Kojčinović i Nikolina Rebrina doslovno su ravnopravne suautorice u ovoj zbirci-projekt, a njen, Izabelin, početni uznemireni senzibilitet – pun zabrinutosti i jezične osjetljivosti, kao i bitno afirmativne namjere – predati svoja lirska pisma komunikaciji radnog kolektiva na njegovo doslovno i najpunije istraživačko suglasje – kreativni je projektni gest studijskog lirskog kolektiva koji Pjesnički susreti s pozorom nagrađuju!

KINO EUROPA

Toplinski valovi isparavaju asfalt

kalendarski blizu kraju svijeta

i  ne mogu se ne pitati što se dogodilo 2012. s kinom

Europa?

Provincijska ljepotica ružem

boje ciklame dreči po pastelno

roza harmonika-zidu utemeljenih ljubavi

na sagorivoj roli hollywoodskog filma.

Pa naučivši gorjeti filmskom vrpcom

kida svoje scene u lakše razgradive

opasne otpatke.

KINO EUROPA, proroče svoje propasti

hvala na pogledavanju u budućnost!

Ti si simbol kolonizacije; povorke putujućih

cigana zamamnog trodimenzionalnog daha.

U ljeto 2012. izdahnuo si kao asfalt a ruž

boje ciklame ispunio je tvoj zid novim

krvavim natpisom neke

napuštene generacije.

samo još nedostaje Uranija, kino koje lebdi nad ramenima lavova i

diše našu dušu