Marija Peakić-Mikuljan

Dobitnica je prve nagrade na Pjesničkim susretima 2010 – Povelja “Visoka žuta žita” za trajni doprinos hrvatskoj književnosti za 2010. pripada Mariji Peakić-Mikuljan

2505

OBRAZLOŽENJE odluke o dodjeljivanju Povelje Visoka žuta žita na 21. Pjesničkim susretima Drenovci 2010. hrvatskoj književnici Mariji Peakić Mikuljan za sveukupni književni opus i trajni doprinos hrvatskoj književnosti

Marija Peakić-Mikuljan, rođenjem Drenovčanka, pisala je novele, radio i TV drame, scenarije i eseje, bavila se prevođenjem, no u njezinoj je bibliografiji najviše pjesničkih naslova. Kada je riječ o kulturno-umjetničkom radu, njezina biografija bilježi kako je bila prva ženska predsjednica Društva hrvatskih književnika, direktorica Nakladnog zavoda Matice hrvatske te urednica u izdavačkoj kući Mladost, a kasnije i urednica Kulturno-umjetničkog programa na Hrvatskoj televiziji. Surađivala je u svim relevantnim hrvatskim književnim časopisima, a uvrštena je i u nekoliko panorama i antologija hrvatske poezije (Skupljena baština, Od srca srcu za Hrvatsku i dr.). Na Hrvatskom radiju Marija Peakić-Mikuljan realizirala je nekoliko radio drama: Obiteljski album, Radi se o našim psima, To, Ljudski zrak, a na Hrvatskoj televiziji ostvarila je dvije TV drame za djecu – Nemojte me zvati Robi i Marsijanci na Olimpijadi te TV-drame za odrasle Obiteljski album, Radi se o našim psima, Doktorova noć i kratki igrani film Ponedjeljak. U dugometražnom igranom filmu okušala se kao pisac dijaloga za film Hoću živjeti i kao scenaristica filma Crveni i crni. Često je kao scenaristica potpisivala emisije s tematikom Domovinskog rata ili one iz poznate serije Sudbine Dokumentarnog programa Hrvatske televizije. Za svoj je rad nagrađivana i to 1. nagradom lista “Telegram” za poeziju i prozu, 1. i 3. nagradom “Večernjeg lista” za kratku priču, 1. nagradom za dokumentarnu radio dramu Ljudski zrak u konkurenciji 49 zemalja svijeta 1979. godine u Berlinu, 1. nagradom sarajevske revije Odjek za najbolji esej godine pod naslovom Putovanje u prizor ostatka te nagradama – Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića, Red hrvatskog trolista i Spomenicom domovinske zahvalnosti. Objavila je šest zbirki pjesama – Nemir cvjetanja,Tako nastaje sunce, Da nas danas, Tragom kao, Java i Ptice na prozoru, izbor pjesama na engleskom jeziku Tamo gdje me nema, zbirku novela Obiteljski album te knjigu izabranih scenarija za TV drame Nešto kao herbarij. Dok se u prozi i scenarističkom radu bavi moralnim dvojbama i intimnim odlukama, odnosom provincije i grada, životnim fragmentima u kojima se događaju naizgled usputne, a ipak prijelomne situacije za egzistenciju njenih likova, u poeziji se također bavi egzistencijom, ali na puno posredniji način. Naime, egzistencijalističku problematiku Marija Peakić-Mikuljan ostihovljuje na tri prepoznatljiva načina – afirmativnom mitizacijom svijeta koji se subjektu predstavlja kao zrcalo poželjnih vrijednosti, alegorizacijom subjektova okružja koje mu se nadaje kao negativno, neprijateljsko te, na koncu, svojevrsnom postmetaforičnošću koja češće prelazi u demetaforizirani iskaz. Analogno kršćanskoj filozofiji, kroz prvu liniju pjesnikovanja autorica glorificira bol kao onaj topos koji omogućava ponovno građenje svijeta, kako je to zamijetio Branimir Bošnjak, te je, na pozadini te mitski zadane etičnosti, sklona raskrinkavati čovjekovu slaboću i licemjerje. Kroz drugi poetski smjer autorica posve egzistencijski destabilizira subjektno biće rušeći bilo kakav koherentni prostor njegova obitavanja, stavljajući ga u dehumanizirano okružje urbanosti, betona (četiri moćne betonske karte/i krovna odozgo/razmjenjuju moj lik), apokaliptičnih slika alegorijskog bestijarija (neka tonu stari gradovi mrtvi gorski orlovi/pauke zmije i lijane legu prašne lubanje/jajima sotonskim nalik pod krilom kamenim) i mističnih zlih sila (zao neki vjetar što ti oči prati … zao neki vjetar pravo k tebi stremi). U posljednjim zbirkama ranije potpuno razvrgnut odnos subjekta i svijeta autorica pokušava ponovno uspostaviti, što se ogleda u smirivanju, minimaliziranju negativno konotirane stilematike te u bliskom artikuliranju i posvajanju prostora od strane subjekta koji, iako sada kaže moj grad, moja zemlja, moji prijatelji, moje dijete, još uvijek je nesmješten, na putu je jalovih postignuća. Dakle, neprijateljstvo i destruirajući disbalans subjekta i svijeta transformirao se u mirniju otuđenost mimoživota ili suživota nedodirivanja. U to postapokaliptično okružje svoga teksta, autorica smješta i intratekstualne reminiscencije na prvu knjigu implicirajući svojim zamjedbama (Koliko li je riječi u njoj posustalo … Kapaju iz nje iznemogle riječi) već uvelike provedenu zaokupljenost suvremene hrvatske poezije označiteljskim izvedbama. Kako se vidi, stvaralački je rad Marije Peakić-Mikuljan različitim svojim umjetničkim jezicima bilježio društveno-povijesne i književne/poetološke aktualije i mijene, ostavivši prepoznatljiv i vrijedan raznožanrovski rukopis čija je jedinstvenost stoga ove godine i zaslužno nagrađena Poveljom Visoka žuta žita.