Obrazloženje – Franjo Nagulov

Franjo Nagulov (Vinkovci, 1983.), mladi drenovački laureat iz 2005., u ovih je nekoliko godina od te drenovačke nagrade, izrastao u jednog od, kako piše Davor Šalat, najkvalitetnijih mladih hrvatskih pjesnika. Za razliku od dinamizacijskih intersemiotičkih eksperimenata u prvoj zbirci, za čija je originalna strukturna rješenja kao neknjigovni autor na ovim susretima i nagrađen, njegova zbirka Soba 66 pismo je stilski, no ne i semantički, mirnijega ustroja, gotovo narativne, sadržajno monotematske usmjerenosti, koje mimetičku strategiju pisanja rabi kao metajezik dekonstrukcije hijerarhijskih relacija unutar trijade tekst-autor-čitatelj, odnosno književnost-autoritet-recepcija. Mimetički sloj teksta realiziran je tematski privlačnom lirskom radnjom čija je okosnica odnos među instancama profesor-studentice-književnost, tj. književna teorija. Lirska je radnja organizirana kompozicijski serijalno, s tim što događajnu progresivnost zamjenjuje variranje dihotomije nadređenost-podređenost kroz različite funkcije pojedinih članova unutar spomenutih relacija. Tako poanta u vidu razrješenja hijerarhijski intrigantnih odnosa na kraju zbirke izostaje, odnosno seli se na razinu svakoga pojedinačnog teksta u humorne (čak i vizualne) komentare prvoosobnoga subjekta koji se autoironijski zabavlja demistificiranjem vlastite pozicije teorijskog i književnog autoriteta. Mjesto na kojem subjekt-profesor svojim studenticama kaže: nitko nije vlasnik umjetnosti, zapravo je idejno temeljni stih čitave knjige, koji ju određuje kao aktiviranje postmodernog postupka dekanonizacije (I. Hassan). U tom smislu treba reći kako Franjo Nagulov u svojoj zbirci Soba 66 postmodernu subverzivnost poetskih struktura izvodi tematski i jezično čitkim i zabavnim tekstom, čime pokazuje svoju vještinu kretanja različitim poetičkim strategijama.