Obrazloženje – Jakša Fiamengo

Za sva područja svoga književnoga rada nagrađivan je uglednim hrvatskim i  međunarodnim nagradama, a odlikovan je i Ordenom Danice hrvatske s likom Marka Marulića.

Iako spisateljskim djelovanjem vezan i uz esejistički, kritičarski te scenaristički rad, poezija je „posao“ koji primarno određuje njegov književni habitus. Započevši 1966. godine pjesmama egzistencijalističke zaokupljenosti, Jakša Fiamengo se kasnijim poetskim zbirkama okreće prostoru uzmorskoga zavičaja te postaje jedan od najdosljednijih i najartikuliranijih pjesnika mediteranizma. Mediteranizam se u Fiamengovoj poeziji manifestira stilemskim upisima tjelesnosti krajolika u tekst, korelacijom povijesti, mitologije, običaja, tradicijske znakovnosti, sve do utkivanja u stihovnu građu jezične autentičnosti čakavskoga narječja. Semantičkim središtem Fiamengova pjesničkoga opusa je more koje, kao organska okosnica biologije mediteranskoga prostora, korelativno označava čovjekov vitalistički iskon i mjerilo je njegove psihotjelesne egzistencije te u tom smjeru metaforizira posve oprečna značenja – osjećajno obilje, emocionalnu stabilnost, ali i nestabilnost, subjektove auto-intro-usmjerenosti te metonimizira osobnu, obiteljsku, kolektivnu i literarnu sadašnjost i naročito povijest (More moga oca…; o, more homerovsko, more Marulovo…). More se svojom vertikalnošću, slojevitošću, uz, dakako, razvedenu mediteransko-motivsku nadogradnju (nebo, svjetlost, kamen, obala, plovidba, mediteranska flora i fauna itd.), u sadržaj Fiamengova stiha pretače kao interakcija sveosjetilnoga iskustva i imaginacijskih asocijacija što se onda usmjerava rekonstrukciji prošlosti, oblikovanju svakodnevnih slika i odnosa, intertekstualnih veza i aluzija te komentiranju jezične potentnosti i putenosti (primjerice, u pjesmama Ono što je dublje). More je u Fiamenga i metafora jezičnoga koda (Ja obično kažem puklo je more/ja se sav u njega upirem/razgrađujem se u njemu pa i ne znam/dijeliti smisao rečenica/kojima me zapljuskuje; u tekstu Puklo je more), izvorište jezičnih mogućnosti, jezične gibljivosti, koja lajtmotivno prolazi kroz gotovo sve njegove zbirke, posebice strategijski cjelovito kroz posljednju – Treće zvono, gdje se trajanje semantičke upotrebljivosti označitelja preispituje kroz njihov silazak u različite komunikacijske izvedbe. Krećući se vezanim i slobodnim stihom, tradicionalnim strofičnim formama i slobodnim stihičnima, čak i kaligramskima, Fiamengo i na versifikacijskoj, odnosno grafostilematskoj razini pjesme, pokazuje umijeće tekstualiziranja ritma i zvuka mediteranske pejzažne, povijesne i sociokulturne ikonografije.

Kreacijska uzburkanost kao konotativna dimenzija mora jezično se najludističnije ostvaruje u Fiamengovim stihovima za djecu koji, iako količinom manje zastupljeni u njegovu opusu, nisu manje važni za recepciju njegova pjesništva. Dapače, ako obrnemo slijed recepcije, oni čak mogu funkcionirati kao poetička formula onoga što se događa u njegovim „odraslim“ stihovima. U Fiamengovim pjesmama za djecu hipertrofirani su oni stilski postupci (kao što su personifikacije mora, valova, morskih životinja i predmeta, igre riječima, ponavljanja, intertekstualne slagalice i sl.) koji aktiviraju senzornu percepciju djeteta i potiču spoznaju neposrednoga svijeta njegovom bajkovitom reinterpretacijom. Pritom treba naglasiti kako Fiamengo ne podcjenjuje dječjega čitatelja u smislu uskraćivanja sadržajne informacije, ne vara ga praznom rimom, već ga simultano poučava mediteranskoj geografiji i biologiji, zavičajnoj baštini, mitologiji, ali i humanosti, te ga i uključuje u tekst obiljem retoričkih pitanja i bliskih mu jezičnih igrarija. Upravo je upućivanje u jezičnu igrivost jedna od najvećih vrijednosti Fiamengove poezije za djecu.

Kojoj god recepcijskoj razini upućena, poezija Jakše Fiamenga kroz sve svoje strukturne sastavnice strategijski osmišljeno i stilski dojmljivo dosljedno realizira ideju mediteranizma, odnosno može poslužiti kao paradigmatsko, kako bi rekao Ivan Slamnig, očitovanje mediteranstva u hrvatskoj književnosti – u metaforici, u temama, u atmosferi. Stoga je, kao takvo, Fiamengovo pjesništvo nedvojbeno trajni vrijedni prinos hrvatskoj književnoj različitosti zbog čega mu se dodjeljuje drenovačka Povelja Visoka žuta žita ovogodišnjih Drenovačkih pjesničkih susreta.