Obrazloženje – Livija Reškovac

Rukopis Livije Reškovac I prije nego oči otvoriš, odiše sadržajnim intimizmom i izvedbenim minimalizmom. Naslovi pjesama poput neminovno, neupitno, svejedno, krletka, promašeno, kako?, izmicanje itd., značenjski su koncentrati tekstova, dok je grafija ostvarena interakcijom leksički reduciranih stihovnih redaka i interpunkcijskoga neoznačavanja koje formira tematsko-motivski prelijevajuće stihove, ne samo na razini pojedinačnoga teksta, već i na razini čitavoga rukopisa. Takva pretačuća stihovnost metonimija je izvedbeno/strukturno tekućega subjekta dodatno označenoga eliminacijom kontekstnih parametara mogućega prostorno-strukturnog ustabiljenja (kreće se od nečega do ničega). Stoga je subjekt ove poezije, kao njezina središnja struktura, jezično oblikovan nedorečenostima, a motivski gubitkom vremenskih, prostornih i osjetilnih orijentira svojega bića. On je slabe pokretljivosti ili, kako autorica piše, anesteziran, zapravo paraliziran skučenošću prostora, odnosa pa i vlastitoga tijela čije sakaćenje priželjkuje kao jedinu moguću – osjetilnu terapiju protiv posvemašnje umrtvljenosti. I vrijeme je nevažno jer nije funkcionalno, ne donosi promjenu, a prostor je u odnosu na subjekt eliminacijski organiziran, zbog čega još više strši trauma subjektove socijalne, odnosno strukturne inferiornosti. Tom stanju subjekta koje gradira od promašenosti preko raspadanja do nevidljivosti te tone u obezvučenost ili interioriziranje govora, pridonosi svijest o superiornosti surogatnih identiteta u virtualnom prostoru društvenih mreža. Rukopis Livije Reškovac tako je tekst koji psihosocijalnom zbiljom straha, rezignacije, bespomoćnosti, neenergije, usamljenosti, posvemašnje lošine, različito konotira funkcije tekstualnih struktura – teme, forme, subjekta, te nastavlja tamnu ugođajnost stihova sjajnoga prošlogodišnjega mladog laureata Davora Ivankovca.