Obrazloženje nagrade za najbolji neobjavljeni rukopis mladih autora – Denis Ćosić: Burroughsova djeca

Dvadesetjednogodišnji Požežanin i student treće godine turističkoga menadžmenta u Zagrebu, Denis Ćosić, mrežno zabilježeni sudionik nečega što bi u nedostatku pametnije sintagme bilo nazvati neposrednim literarnim undergroundom, rukopisom naslovljenim Burroughsova djeca osvaja, nemušto rečeno, već na prvo čitanje. Eksplicitnost iskaza, smjelo komponirani erotizmi, jake neoekspresionističke naznake bennovski vonjave atmosfere, uz povremene začudno narativne epizode ponuđeno pismo čine jednim od potentnijih (ne samo) u odnosu na drenovačku biblioteku, a što ima biti, posve nesumnjivo, osobito dragocjenim trenutkom Pjesničkih susreta.

            Ovaj posve zreli rukopis hvale vrijedne koncepcijske razine sastoji se od tridesetak tekstova podijeljenih u tri izvedbeno heterogena ciklusa: Thanatos na povocu, Krnji perfekt te Atavizam zvan ljubav. Rukopis biva otvorenim tekstom narativnije pribranosti uz ranije spomenute elemente neoekspresionističke konstativnosti na što se izvrsno nadovezuje naslovno eksplicitniji tekst Botanički koitus iz kojega je osobito iščitati autorsku teorijsko-čitateljsku pripremljenost, a što ima rezultirati estetskim uspjelicama poput pjesama Isus u naranči, kubrikovske Putovanje na Mars ili, pak, semantičko-konkretističke Voćan i cvjetan (puni naslov, za ovu prigodu, obzirno nije spomenuti).

            Jednom je od temeljnih tematsko-motivskih te idejnih preokupacija na cjelorukopisnoj razini promišljanje pojma sloboda, točnije iluzivnosti istoga, značenjske, naime, kontrarnosti u odnosu na lirsko-subjektno humanističko, dakle društveno predznakovljeno određenje. Utoliko je osobito spomenuti tekstove poštovani gospodine LSD te Car Trajan kozjih ušiju želi čuti istinu gdje je dometnuti osobitu estetsku uspjelost usprkos visokoj koncentraciji genitivnih konstrukcija za kojima, unutar okvira pjesničke proizvodnje, nije osobito zahvalnim suviše često posezati.

            Ciklus Krnji perfekt, pak, biva otvorenim prvoplanskom grafostilističkom, ali i intersemiotičkom gestom na što se nadovezuje niz nešto kraćih, reći je iznimno funkcionalnih tekstova znatnije semantičke višeslojnosti. Tekst naslovljen ACID for my cum izdvojiti je pritom kao ogledni primjerak – često spominjanje sjemena, naime, u kontekstu naslućivane općedruštvene dekonstrukcije idejnu nit rukopisa primiče gotovo nihilističkim promišljanjima tako prokleto logično novogeneracijske provenijencije; one, naime, kojoj je otići drugdje, izmjestiti se čuvajući vlastito sjeme za društva voljna ih integrirati unutar granica svoje manje upadljive nesavršenosti. Unutar je danoga ciklusa, razmatrajući kvalitativnu dimenziju, posebno podvući pjesmoproznu interval od minus beskonačno do plus beskonačno, vjerojatno ključni trenutak rukopisa, reći je posve drsko, nepodnošljivo lake malešovske pričljivosti.

            Završni ciklus, pak, nudi češća posezanja za intersemiotičkim postupcima poput onih u tekstu Naša umjetnost je krevet Tracey Emin, a gdje je istaknuti korištenje matematičkih simbola u službi kompozicije tijela teksta pri čemu je zaključiti jasnu autorsku intermedijalnu osjetljivost i u smjeru likovnosti, nešto bi hrabrije bilo reći fotografije i/ili filma.

            Drenovačko-institucionalizirani slučaj Denisa Ćosića, tako je reći, otvara prostor možebitnim ozbiljnijim uvirima u ono što je ranije bilo imenovati mladežnim undergroundom, unutar sebe dakako posve neusustavljenim, no iznimno aktivnim. Kao podsjednik, naime, potrebe za pažljivijim praćenjem novogeneracijskoga akcionizma stilski još uvijek nesigurnoga, ali razvidnih potencijala te, što je napose bitnim, znatiželjnoga. Ćosiću nije problem kreativnost poistovjetiti s istraživačkim radom produkte istoga oblikujući u konceptualni jezični mikrosvemir iz kojega je i posve probranim čitateljskim krugovima, nesumnjivo, ponešto naučiti. Utoliko će, za nadati se, drenovačka biblioteka, u zamjenu za jednu vrijednu autorsku afirmaciju, postati bogatijom za naslov kojim je nagovijestiti skore i vjerovati je osobito blistave stranice suvremenoga slavonskoga te hrvatskoga pjesničkog pisma.

Franjo Nagulov