Obrazloženje Visoka žuta žita – Luko Paljetak

Duhovno hrašće  Drenovci

i

Društvo hrvatskih književnika

dodjeljuju

Povelju Visoka žuta žita

hrvatskom književniku

LÚKI PALJETKU

za sveukupni književni opus

i trajni doprinos hrvatskoj književnosti

Rijetke su književne nagrade koje nose naziv prema pjesmi, kao što je to slučaj s jednom od najstarijih i najuglednijih hrvatskih književnih nagrada – Povelji Visoka žuta žita, koja se u Drenovcima dodjeljuje istaknutim hrvatskim pjesnicima za njihov cjelokupni opus i trajan i doprinos hrvatskoj književnosti.  Prva Povelja dodijeljena je 1986. u Vinkovcima Juri Kaštelanu, hrvatskom književnom, znanstvenom  i kulturnom velikanu, kojemu je nedavno u Rovinju Društvo hrvatskih književnika prigodnim programom obilježili stotu obljetnicu rođenja.

Između Kaštelana i ovogodišnjeg laureata Luka Paljetka, blistav je niz pjesničkih imena, prava „drenovačka“ hrvatska pjesnička antologija, koja pokazuje svu snagu, svu ljepotu hrvatske pjesničke riječi, pred kojom čitatelj zastaje, poput Tadijanovićevog lirskog subjekta, kojemu usred visokih žutih žita, srce glasno kuca od radosti „kao zlatan sat“.

Zvonku i duboku radost, punu poštovanja, osjećamo pred čudesnim opusom Luka Paljetka, ovogodišnjeg dobitnika Povelje Visoka žuta žita. Namjerno izostavljamo pridjev „književnim“ ili „pjesničkim“ opusom, jer je Luko Paljetak autor silno razvedenih znanja, htijenja i postignuća i bogate bibliografije u cijelom nizu književnih žanrova u kojima se ogledao, ne samo kao književnik već i kao predvoditelj s engleskog, slovenskog i francuskog jezika te kao izniman znanstvenik. Pred njegovim djelom osjećamo ne samo poštovanje, već  poniznost i silan ponos kada se suočimo s opusom i spoznamo kakvim sve bogatim plodovima može uroditi hrvatska umjetnost, opusom u kojem je sadržana inovativna modernost i suglasje s vremenom u kojem je nastao, ali i trajna i dubinska veza s gradom Dubrovnikom iz kog je „ishodio“: od začinjavaca i trubadurskih pjesnika, preko odjeka Ranjinina zbornika, držićevske urotničke duhovitosti, plemenitog patosa Cvijete Zuzorić, gundulićevske univerzalne mudrosti, vojnovićevske sjete, do Paljetkovog djela u koje je upisao sve najbolje osobine svojih prethodnika, odavši im priznanje ne samo svojim, te bogate tradicije dostojnim djelima, već mnoge od njih pretvorivši u junake svojih knjiga kojima su Dubrovnik i njegovi velikani stalno ishodište i nadahnuće.

Dobitnik Povelje Visoka žuta žita Luko Paljetak rođen je 19. kolovoza 1943. u Dubrovniku. Završio je Učiteljsku školu u Dubrovniku. Na Filozofskom fakultetu u Zadru diplomirao je kroatistiku i anglistiku. U Zagrebu doktorirao na Filozofskom fakultetu (filologija). U enciklopedijama ga određuju kao pjesnika, prevoditelja, kazališnog i likovnog kritičara, redatelja, feljtonista, esejista, pisca za djecu te dramskog pisca. Radio je kao redatelj i dramaturg Zadarskog kazališta lutaka, zatim kao asistent na Filozofskom fakultetu u Zadru i bio jedan od urednika Zadarske revije. Živi u Dubrovniku, urednik je i tajnik uredništva časopisa „Dubrovnik“. Redovni je član HAZU i dopisni član SAZU (Slovenske akademije znanosti in umetnosti).

Od samih književnih početka njegovo je pjesništvo ocijenjeno visokim ocjenama. Prvu pjesničku zbirku Nečastivi iz ruže, objavljenu 1968., Branimir Donat prikazuje kao“ svojevrstan autorov oksimoron u kojemu je istodobno uočljiv lirski egzistencijalizam i postmodernizam te tradicionalni kontekst trubadurskoga diskursa. Iste godine Paljetak objavljuje i drugu zbirku Najbliži konac svijeta, 1968., s kojom je zacrtao temelje pjesničke prakse, koje će se držati u ukupnome pjesničkom djelu. Njegovo je polazište „opća poetizacija svijeta, hiperbolizacija pojedinosti te iznimna versifikacijska umješnost.“ Humorni i ironijski odmak od pjesničke izravnosti otvara se u njegovoj ludističkoj zbirci Kockice za staru damu (1975). Svojevrsnim vrhuncem objedinjavanja tradicije i modernosti smatraju se zbirke Pjesni na dubrovačku (1984), Sandosten forte (1987) i Singerica pod snijegom (1994); u prvoj je izraženo poznavanje jezika staroga Dubrovnika, nadopunjeno dodavanjem novoga smisla, poigravanjem i kombinatorikom, te dijalogom s djelima starije hrvatske književnosti, što je jedna od glavnih odlika njegova stvaralaštva.

Dvije godine nakon prvih objavljenih zbirki akademik Vlatko Pavletić uvrštava ga u znamenitu Zlatnu knjigu hrvatskog pjesništva s ocjenom kako se „radi o važnom pjesniku za buduće antologije.“

Velike nade koje su u njega polagane, popraćene pozitivnim ocjenama, Luko Paljetak je opravdao svojim golemim opusom, a kao glavnu karakteristiku Paljetkova pisanja kritičari ističu „sposobnost iznenadnoga mijenjanja registra, elastičnost i gipkost tkiva u kojemu su inkrustrirani, kolažirani, montirani najraznorodniji sastojci. U gotovo svakoj pjesmi paradoksalno se dodiruju suprotnosti, te na mjestima tih dodira vrcaju iznimno žive reakcije i reference. Iz pjesme u pjesmu, iz zbirke u zbirku, iz razdoblja u razdoblje talože se pak uvijek novi slojevi iskustva, što čini da njegovo pjesništvo danas pokriva upravo univerzalne raspone.“

Tematski i tehnički manirist, piše hrvatska Enciklopedija,“često se koristi klasičnom formom, najčešće sestinom i četrnaestercem, ali i distihom, sonetom pa i sonetnim vijencem Paljetkovo mjesto razlike u kontekstu recentnoga pjesništva ogleda se upravo u prilagodbi vezanoga stiha, rime i tradicionalnih metričkih obrazaca suvremenim temama i motivima, globalno gledano spoju tradicije i moderniteta.“

Golemi pjesnički opus trenutno se zaustavio na knjizi pjesama „Rorschahove mrlje“, objavljenoj u prosincu u Maloj knjižnici Društva hrvatskih književnika, koja od naslova do zadnjeg stiha u zbirci svjedoči o majstorstvu, nadahnuću i trajno radoznalom i otvorenom duhu, zasluženom nositelju tridesete Povelje Visoka žuta žita, koja se dodjeljuje u jednoj od hrvatskih pjesničkih prijestolnica – Drenovcima.

Ovo naravno, nije prva, a vjerujemo, ni zadnja nagrada za Luku Paljetka jer je za svoja djela često nagrađivan. Prvu nagradu, koja je nosila ime po Antunu Branku Šimiću, primio je još 1968, a potom gotovo da nema važnije hrvatske književne nagrade koju nije svojim radom zaslužio. Primjerice, 1984. godine dobio je nagradu za književnost “Vladimir Nazor”, nagradu “Tin Ujević” 1989., “Goranov vijenac” 1995., a godišnju nagradu HAZU 1996. lste godine primio je Orden reda Danice hrvatske s likom “Marka Marulića”. Ovjenčan je i “Maslinovim vijencem” u Selcima na Braču, na manifestaciji Croatia Rediviva. 1997. godine nominiran je za najveću svjetsku nagradu dječje književnosti “Hans Christian Andersen”, poznatu kao “Mali Nobel“. Paljetak je dobio i nagradu „Kiklop“, za najbolje prozno djelo 2005. i „Ksaver Šandor Gjalski“, za najbolje prozno djelo objavljeno od rujna 2004. do rujna 2005…

Dok laureat bude primao jubilarnu 30. Povelju visoka žuta žita, mi ćemo osjećati da to nije nagrada samo njemu, njegovom rodnom gradu kojemu toliko duguje hrvatska kultura, ili malim Drenovcima koji ustraju na visokoj razini pjesničkih susreta, već i hrvatskoj književnosti i kulturi u cjelini. Jer kultura, jer književnost,  jer pjesništvo, koje ima jednoga Luku Paljetka, sa svim njegovim čudesnim svestranostima, ne može biti mala književnost, i za nju ima nade, unatoč svim onim vjetrovima i mrakovima koji se viju iznad zlatnih žitnih polja i šumnih hrastova između tri opjevane hrvatske rijeke. Mora biti ponosna, kao što su ponosni članovu Umjetničkog odbora 30. Drenovačkih pjesničkih susreta koji su odabrali ovogodišnjeg dobitnika Povelje Visoka žuta žita – akademika, prevoditelja, vrsnog književnika i nadasve gospara – Luku Paljetka.

U ime Umjetničkog povjerenstva nagradu obrazložio

Mirko Ćurić, dopredsjednik DHK

Drenovci, 11. 05. 2019.