Obrazloženje za nagradu za rukopis pjesničke zbirke Josipe Gogić Male Stvari

OBRAZLOŽENJE ZA NAGRADU ZA RUKOPIS PJESNIČKE ZBIRKE JOSIPE GOGIĆ MALE STVARI:

 

Rukopis zbirke pjesama Josipe Gogić pod naslovom Male stvari sadrži nepretencioznu poeziju, ispisanu bez patetike, na granici (auto)empatije i blage (auto)ironije. Kao i u mnogih mlađih pjesnika, u središtu je pjesme senzibilni lirski subjekt, narcistički zaokupljen raznim vidovima svoje subjektivnosti koji se pak manifestiraju kroz tijelo. Zato se i sve duševne mijene i njihova introspekcija uglavnom izvode objektivnim korelatima temeljenim na tjelesnim aktima pa se predmetnotematska i motivska dimenzija poezija Josipe Gogić u prvome redu „puni“ svakodnevnim situacijama („malim stvarima“), odnosno raznovrsnim dodirima tijela s predmetima i ljudima. No, takva uska korespondencija duševnosti i korporalnosti ne usmjeruje se samo na provjerljiv izvanknjiževni, „stvarnosni“, svijet, već su figure tjelesnosti, pa i materijalnosti, također medij naglašenije umjetničke fantazije, ponekad transponirane u infantilni, bajkoviti prostor („kao dijete mislila sam da je ljubav kutija puna slatkiša./ jednoga dana prišla mi je žena, i dala mi crnu kutiju, ali/ ne želim ovu, rekla sam. žao mi je, ne možeš imati/ drugu, ne boj se, nećeš umrijeti, samo moraš poljubiti/ vješticu. ustala sam, obrisala suze, i ugledala leptira kako/ radosno pleše“). Pjesnikinja često tematizira i egzistencijalni status lirskog subjekta pa ga – kao mnoštvenog i nesigurnog – motri u minucioznom samopromatranju, katkad gotovo izdvojenog iz odnosa s drugima, s naglaskom na sve korporalne simptome („moje tijelo je prozirna enciklopedija prošlih života“), i fluidne identitete („osam sati prošlo je u trenu,/ a ja sam u tom vremenu tri puta izašla iz tijela.// sa svakom minutom nevjerice gubila sam predrasude.// u četiri ujutro zamijenili smo spolove,/ i čestitali si na dobro obavljenoj razmjeni“). Izlaz iz tjeskobnosti pa i opsesivnosti introspekcije lirski subjekt pronalazi u raznolikosti koju donosi interpersonalnost, upravo ljubavno zajedništvo u kojemu se tijelo otvara Drugome. Taj Drugi i sam postaje inherentni sudionik teksta koji često zadobiva karakter implicitnog dijaloga („mislim da je tvoja duša ljubičaste boje./ vidiš one planine tamo?“). Svakako je izvjesni šarm ove poezije u njezinoj opuštenosti, laganoj ironizaciji, spuštanju intonacije u kojemu se očituje osjećaj za puninu trenutka i dobro uočene detalje, što prevladava nad slutnjama egzistencijalnog tragizma. Takva opuštenost vidljiva je i na formalnoj razini pa se stječe dojam da određeni oblici pjesama nisu toliko rezultat nekog predumišljaja, već spontanog razvoja teksta bilo u minijaturističkim formatima, bilo u pjesmi u prozi, bilo u razvijenijim stihičnim ili strofičkim pjesmama. Zaključno, rukopis zbirke pjesama Josipe Gogić pod naslovom Male stvari, koji je ove godine ocijenjen kao najkvalitetniji, nudi zanimljivu poeziju emotivne i imaginativne svježine, tjelesne i tekstualne osviještenosti te uspjelog balansiranja između svakodnevnih mikro-tema i pozadinskih egzistencijalnih sjenčanja.

 

                                                                                                       Davor Šalat