Počasno Duhovno hrašće Vladimiru Remu

Umjetnički odbor 23. drenovačkih Pjesničkih susreta dodijelio je hrvatskom pjesniku Vladimiru Remu za njegovu posthumno objavljenu pjesničku zbirku („Zapisi o fotografiji umjesto bilješke o piscu, lirika” (naklada Ogranak DHK slavonsko-baranjsko-srijemski, 2011; urednica dr.sc. Sanja Jukić), kao i za njegov prinos utemeljenju i održanju ove ugledne pjesničke manifestacije koja je Vladimira Rema već nagradila 1994., Nagradu Visoka žuta žita za njegov doprinos hrvatskoj poeziji.

Hrvatski pjesnik, esejist, književni kritičar i povjesničar Vladimir Rem rođen je u Slavonskom Brodu 4. prosinca 1927., a preminuo je u rodnom gradu u ponedjeljak, 22. kolovoza 2011. u 84. godini života. Iza sebe je ostavio jedan od najopsežnijih opusa u slavonsko-baranjsko-srijemskoj kulturnoj povijesti.  Vladimir Rem je objavio tridesetak knjiga, a uredio ih je na stotine. Objavio je i tisuće članaka u najrazličitijim hrvatskim časopisima i novinama, od onih državnih do lokalnih izdanja, od stručnih do popularnih izdanja. Nastupio je na stotinama književnih i znanstvenih i na stotinama predstavljanja knjiga i književnika. Ako postoji paradigma hrvatskog književnika na prostorima Slavonije, Baranje i Srijema –  onda je to sigurno bio Vladimir Rem. I to ne samo svojim golemim opusom, već i svime ostalim, svojim držanjem, ponašanjem, javnim i privatnim nastupom, bivajući uvijek dostojanstven i promišljen, uvijek na razini zadaće koju si je davno postavio – biti ni više ni manje nego – Hrvatski Književnik! 

Njegova djelatnost je prepoznata ne samo u stručnim krugovima već i od najšire publike pa tako u Večernjem listu prigodom predstavljanja njegove posljednje pjesničke knjige  Zapisi o fotografiji umjesto bilješke o piscu, novinarka Večernjeg lista Ana Lendvaj zapisuje znakovite retke:

Da nije bilo Vladimira Rema, a uz njega i njegova sina Gorana, slavonski bi Šokci zasigurno zauvijek ostali zabilježeni samo kao bakanalijama skloni “regionalci”. Sada, kad nas je Vladimir Rem zauvijek napustio u 84. godini, zbraja se sve što je učinio u hrvatskoj književnosti i za nju, pa se zna: Slavonija ima za kime silno žaliti. I žali, ne samo zbog Šokaca čije je književne napore pomno vagao, nalazeći vrijednosti koje mrak povijesti ne smije progutati. Nije dakako taj književno-istraživački i kulturološki Remov rad najvažniji u opusu koji ostaje za njim, ali je važan ugaoni kamen za cijelu građevinu koja ostaje za čitanje, kritičko iščitavanje i prevrednovanje. Vladimir Rem važan je hrvatski pjesnik! Sad kad je opus gotov, znamo zašto ga je hvalio njegov Slavonac, pjesnički sudrug Miroslav S. Mađer. Rijetko pjesnik hvali pjesnika… Rem nije, međutim, pjesničku riječ stavio u ladicu kad se bavio esejistikom, prevođenjem, poviješću, “Slavonicom” i “Croaticom”, a ranije i pedagoškim radom. Njegov Slavonski Brod to je prepoznao. Proglasio ga je počasnim građaninom. Književna ga je politika nagrađivala, a država odlikovala!

Malo je ljudi poput V. Rema koji nikad nisu napustili svoju regiju da bi se na pjesnički Parnas peli iz središta, iz Zagreba. Rem je bio imun na takvu strategiju i zato ćemo ga iznova rado čitati…“

Da, Vladimir Rem je bio važan hrvatski pjesnik iako je objavio samo četiri zbirke poezije: Lirske minijature 1951., Umor krvi 1964., Ponoćni ja 1997. te knjigu na koju danas svraćamo pozornost, a koju je završio na smrtnoj postelji doslovce nekoliko sati prije smrti. U toj nevelikoj intermedijalnoj zbirci kroz obiteljsku fotografiju i autobiografski lirski tekst nije sažeta samo povijest Vladinog života: u njoj je sadržana opojna i raspjevana mudrost „zova zemlje“, „šokačkog nokturna“, „slavonskih pejzaža“, muškaraca i žena. Na fotografiji koja nam se u dijelovima otkriva u zbirci razlaže, „dekonstruira“ – baš kao što nam se kroz tekst otkriva najdublja intima Vladinog doživljaja svijeta u kojem je iznikao i u koji, osjećao je to duboko, uskoro se neumitno vraća – Vlade nema, ali je u tih nekoliko dragih osoba i u tih nekoliko naznačenih motiva sadržano cijelo njegovo pjesničko i životno stvaralaštvo: započeto pod raskošnim „Tinovim kišobranom“ izniklo iz pjesničkog rukopisa koji je bio u dosluhu s najdubljim tajnama ljudskoga postojanja – ni nakon  šest desetljeća pjevanja nije izgubilo stvaralački eros, nego je ispisalo možda i svoje najemotivnije stihove. Kada lijepu bijelu knjigu sa pozlaćenim slovima na naslovnici, iščitamo od korica od korica, kada shvatimo njene dostojanstvene i duboke poruke, njenu povezanost sa prostorom u kojem je nastala ali i duboku i trajnu univerzalnost, osjetimo ganuće, tugu i neizmjernu radost u isto vrijeme.

Jer, pjesnici ne umiru – veliki pjesnici poput Vladimira Rema – čijom se poetikom nadahnjuju danas u Slavoniji mnogi – od najuglednijih pjesničkih imena do onih brojnih zaljubljenika u poeziju koji su svojim amaterskim pjesničkim društvima premrežili Slavoniju: svaki od njih, svaki od nas koji njegova djela rado čitamo „u dnu duše čuva prošle dane“ i s Vladom i s djedom iz njegove predivne pjesme „kosimo žito zrelo“. I nije slučajno što će upravo ovim stihovima biti otvoreni 46. Đakovački vezovi u kojima je Vlado surađivao od njihovih početaka, kao i što ova ugledna manifestacija po drugi puta, nažalost posmrtno, nagrađuje jednog od najvećih Hrvata.